Zalazak  (foto: Đorđe Đoković)
Zalazak (foto: Đorđe Đoković)
06.02.2016, 09:53

Predlog

č: | fb:

Treba izgledati najbolje onda kada se osećaš najgore. Drugim rečima, ne priznavati kapitulaciju ni onda kada je potpišeš... Jer, kada se poraz stvarno dogodi? Dogodi se tek onda kada dozvoliš da ti lice postane isceđen limun, srce utiša ritmiku, kičma izgubi vertikalu i kada, pošto se slažeš da si izgubio, rođena pamet počne da radi protiv tebe. Onako kako smo iskusili život, jasno je da nam se obraća uglavnom kao dobro plaćeni ubica čijim cevima ne trebaju prigušivači. Kao sadistički vaspitač neke ustanove veoma zatvorenog tipa. Ili kao bokser-udarač iz više kategorije pored koga moramo proći ako želimo u sledeći krug takmičenja. Život je, u stvari, jedna dobrostojeća podmukla baraba koja će nas, koliko god bio nasmešen tokom zajedničkog putovanja, na kraju, ipak, zveknuti bejzbolkom u potiljak (obično- kada se najmanje budemo nadali). Pa, kako onda funkcionisati sa jednim takvim tipom u igri za koju on smišlja pravila? Tako što ćemo nasmejani, srčani, uspravljeni i promišljeni učiniti da pomisli kako nam baš ta pravila odgovaraju... I da bi se u nekom drugom spletu igara - sapleli i poljubili patos, pa da nam se smeje cela diskoteka.

Stvar je, dakle, jednostavna: svaki put kada nam u špic brade izroni aperkat od istine da ni najreprogramiraniji dugovi nisu dovoljno reprogramirani, da smo kratki i za najkraću predškolsku ekskurziju i da opet nemamo ni za najpolovniji polovni auto, a pri tom nikada mlađi nećemo biti – treba stati pred ogledalo, na silu razvući osmeh i zadržati tu izuzetno bolnu grimasu sve  dok lice ne navikne na nju, kao na oklop otporan na bojevu municiju.

Uvek, kada nam neprirodno raspoložene čitačice vesti iz zemlje i sveta, pročitaju kako naša pravila gube vrednost u odnosu na pravila drugih i kako se sa nama niko neće družiti ako ne budemo bili dobri, treba zavući ruku u garderobni ormar gde su stvari za svečane prilike koje nam se ne dešavaju. Onda te stvari obući, kao da su za svaki dan, otići u šetnju po mestima gde je najveća gužva i probati da nas ceo svet razume.

Čim od partibrejkera (a gusto su naseljeni) čujete da će se glečeri otopiti, ozon prorediti, da će onaj mali, debeli Severnokorejac granatirati Menhetn i da prema Zemlji juri asteroid veličine tri fudbalska igrališta – ubacite sopstvenu ljubaznost u petu brzinu... Setite se svih onih pravila lepog ponašanja kojima smo obučavani dok se verovalo u nas... Saslušajte dosadnu komšinicu koja detaljiše o unucima iz Golubinaca, pustite da u pekari razgalamljeni klinci na velikom odmoru plate pre vas, onoj babi ispred Robne kuće poklonite sav preostali metalni novac (on vas i tako ne vadi iz onoga u čemu ste), deci ispunite obećanja, suprugu poljubite kao nekad, posetite rođake sa sela. 

I onda, kada sve bude onako kako nije – veliki aspirator će usisati oblake dok nebo ne poplavi, krovovi će se obojiti u bajkovito-crveno, blato ozeleneti a ptice vratiti sa juga... Sudbina će se zagledati u naš slučaj zbunjena pokazanom nepomirljivošću i doneti jedino moguće rešenje – rešenje o pomilovanju.                                                                                                                                                                     

Samo treba da naučimo kako se to radi, to - da najbolje izgledaš onda kada se najgore osećaš.

 

Blogovi