Dragan Džajić Džaja (foto: Dragan Belajac Džagi)
Dragan Džajić Džaja (foto: Dragan Belajac Džagi)
12.06.2017, 08:47

Džaja

č: | fb:

Sa samo 16 godina, 1962-ge, odveli su ga u Crvenu Zvezdu posle maestralno odigranog turnira u Valjevu, jer je na tom turniru pokazao šta se sve hoće kada se može.

 

Na Đurđevdan 1963-će, kao 17-godišnjak, debitovao je za seniorski sastav protiv brkatih defanzivaca, tada, titogradske Budućnosti koji su, sve do njega, maloletna leva krila jeli za ručak. Ili za večeru, ako se igra pod reflektorima.

 

1964, kada je imao 18 godina, prvi put je postao državni prvak zemlje sa 22 miliona stanovnika. Zemlje vesele kao da će 100 godina biti mir i ozbiljne kao da će sutra izbiti rat. Zemlje iz koje su fudbaleri mogli tek kad potroše svoje najbolje godine. Iste, 64-te, dakle sa 18 godina, obukao je i dres reprezentacije sa kojom, u to vreme, nije bilo šale.

 

1968-me, u Firenci, izvinite ali - "poslao je po novine" direktnog čuvara Vilsona, bacio na kolena kapitena Mura i lobovao Benksa, pobedivši Englesku sa 1:0, čime je neoborivo dokazao da fudbal, kao uostalom i život, jeste kolektivna igra, ali da taj koncept kolektivnosti pada pred pojedincem koji se brže kreće i brže misli. 

 

1968-me, 1969-te i 1970-te, predvodio je Zvezdinu generaciju koja je prva u istoriji ostvarila het-trik u osvajanju šampionskih titula Prve savezne lige. A ta liga, od Vardara pa do Triglava, podrazumevala je sve osim lakih poena.

 

1969-te, postao je više od fudbalera: list Sport proglasio ga je najuspešnijim sportistom Jugoslavije, primerom, simbolom, dobrim pravcem… 

 

1974-te učestvuje na Svetskom prvenstvu u Zapadnoj Nemačkoj na kom su, kao i tokom kvalifikacija za isto, desni bekovi o njemu znali sve – i kojom se nogom bolje služi, i koliko je težak, i koliko je visok, i koliki mu je kapacitet pluća, i koju muziku sluša, i šta najviše voli da jede…. Sve, osim toga gde će sa loptom. 

 

1975-te i 1976-te igrao je za Bastiju samo 80 utakmica, ali tako da su preki Korzikanci, kojima su kratke cevi obavezni deo dnevne garderobe, svakog ko ga žešće faulira stavljali u raspored časova za narednu nedelju. 

 

Kada je bio u sopstvenom zenitu – `78-me, u Mostaru, poslednji put igra za Crvenu Zvezdu, a `79-te, u Beogradu, poslednji put za reprezentaciju, ne dajući da se u ljudima, umesto poštovanja i respekta prema njemu, nastane samilost, praštanje i patetika rezervisani za sva sunca na zalasku. 

 

Za crveno-beli klub odigrao je rekordnih 590 utakmica, postigao 287 golova, s tim da asistencije nisu do kraja evidentirane jer ne postoji toliko dugačak statistički formular. 

 

Bio je i ostao najbolji igrač srpskog i jugoslovenskog fudbala o kog su se olupali, sem gordog engleskog trija Vilson-Mur-Benks, i vatreni Španac Kamačo, i disciplinovani Nemac Fogts, a naročito onaj Šveda Anderson, jedne zagrebačke noći kada je, na Džajin pas, Drago Vabec pogodio spoljnom desnom u prve raklje… 

 

Posle toga, radio je 12 godina posao tehničkog direktora FK Crvena Zvezda, formirajući ekipu sastavljenu od ljudi koji će tek kasnije postati Stojanović, Šabanadžović, Marović, Jugović, Belodedić, Najdovski, Prosinečki, Savićević, Pančev, Mihajlović i Binić. Ekipu sposobnu da pobedi u dve najvažnije utakmice od kad je Zvezde i ovdašnjeg fudbala – 29. maja u Bariju i 8. decembra u Tokiju, te 1991. godine. 

Dva puta je biran za predsednika kluba koji je pod njegovim vođstvom učinio ono što, kako stvari stoje na ovim prostorima, nikome više neće poći za rukom pre sledeće reinkarnacije.

 

Po njemu su nas vaspitavali da ne budemo grubi, netolerantni, nestrpljivi, lakomisleni, osvetoljubivi i prekoredni, da drugima praštamo sve a sebi ništa… Na njega su nas podsećali kad god smo se peli u ekstazu kod 1:0 za nas, ili padali u depresiju kod 1:0 za njih („Džaja nikad ne bi tako…“). Po njemu su nas, Ubljane, nazivali u vojsci i, sećam se neobičnog pravila,  što te dalje prekomanduju - sve si više Džaja… Zbog njega je i Ub sa velikih daljina veći izgledao.

 

A on, iako toliko beogradski, evropski, svetski, većini Ubljana, pored imena i prezimena, zna nadimke, zna ko u kojoj ulici živi, kada se kome rodio sin i kada je kome umro otac… Uspeo je da ne zaboravi onaj mali turnir u Valjevu koji je maestralno odigrao, a bio je i u prvoj fudbalskoj postavi planete Zemlje. Preživeo je sve povrede skočnih zglobova, kolena, rebara, ramena, leđa i, Bogu hvala, jedan otvoreni prelom duše. Mislio na Ub i kada Ub nije mislio na njega…

 

28. decembra 2012. godine uručena mu je Povelja počasnog građanina ovoga mesta.

 

Dobro smo se setili.

 

Blogovi