Potpisivanje etičkog kodeksa u Skupštini grada (ilusracija) (foto: Đorđe Đoković)
Potpisivanje etičkog kodeksa u Skupštini grada (ilusracija) (foto: Đorđe Đoković)
03.12.2017, 10:11

Važenje se ne obezbeđuje donošenjem...

č: | fb:

Donošenje tzv. etičkih kodeksa ne samo (malobrojnih!) profesija nego i mnogobrojnih struka ili poziva sastavni je deo nastojanja da se smanji postojeća kriza morala, a nije prolazna moda. I svojevrsna obaveza, bar pokazivanje svoje ozbiljnosti! Šta će se time postići i da li će se uopšte nešto postići (osim upravo rečenog), skoro je van interesovanja. Kao i u drugim slučajevima, i ne samo kad se radi o krizi morala...

 

Da bi bio kodeks, etički kodeks mora da izdvoji vredno izdvajanja i jačanja iz postojeće "etičke" prakse. Zapravo moralne, što je bitno razlikovanje! Nije teško videti da se etičko (teorijsko o moralu!), kod mnogih razlikuje od njihovog moralnog (praktičnog) ponašanja. Setimo se i našeg: "Ne radi kako otac popa radi, nego kako otac popa govori!". Zatim, kodeks mora da predloži još nešto, u moralu nepostojeće a poželjno, i predloži kako da postane postojeće... A da bi bio i etički, morao bi da sadrži poznavanje i priznavanje etike! Filozofske, teološke ili naučne, svejedno, zavisno od vladajuće "duhovne klime". Gledajući ono što nam se nudi, teško! Ni najskomnije, iz Vikipedije... Ne shodno praksi kod nas: "etika" je ono što "mi" kažemo da je etika!

               

Najvažnije je ono što "moral" obavezno sadrži, a "etika" ne. Ni za poštovanje ni za nepoštovanje onog što etika kaže da "treba" i "ne treba", "sme se" i "ne sme se", nema sankcija. Garancije da neće biti "prazan zvuk", ili "mrtvo slovo na papiru"! Ili se svode na odobravanje odnosno neodobravanje drugih etičara, i van njihovog kruga nešto brojnijih ali u odnosu na stanovništvo, narod, "ljude", i dalje malobrojnih čitalaca. U slučaju morala, stvarnog, važećeg ili delatnog odnosa čoveka prema čoveku, situacija je radikalno drukčija. Sankcije itekako postoje, u obliku su odobravanja odnosno neodobravanja, različitog oblika i intenziteta. (Setimo se linča, našeg "Skočiše seljaci, i uzeše usrane motke..."). A primenjuje ih "javno mnjenje", sredina, narod, neorganizovano "društvo".

 

Ko da garantuje, važenje "kodeksa"? Ako bi to činila država, ne bi bili etički nego pravni! Shodno njihovom punom nazivu (uvek je neke profesije ili poziva), trebala bi odgovarajuća profesija (struka, poziv), svojim sudom časti i "javnim mnjenjem" većine pripadnika. Ali kako ako nije organizovana i (zaista) integrisana, ne samo na papiru? Ako van nje nema skoro nikoga, ili bar nema uglednih pripadnika? Ako nije u stanju da pripadnike stvarno "veže za sebe" obezbeđujući im ako treba pomoć i zaštitu, tako da je za njih zameranje organizaciji a pogotovu "isključivanje", nešto veoma ozbiljno? Slabo šta se menja i ako je "organizovana", ali u dve ili više organizacija. (Setimo se novinara, i njihovog UNS-a i NUNS-a). Svaka pojedinačno je slaba, i osuđena da se više brine o svom opstanku nego o sudbini nekog pripadnika. Što bi se i on brinuo za svoj status u njoj? Štaviše, zameranje svojoj omogućuje mu ne samo priključivanje drugoj, nego i prosperiranje u njoj...

 

Prema tome, donošenju etičkog kodeksa prethodi izgradnja pozivne organizacije. Ne mora biti baš kraj te izgradnje, ali njen početak nije...

 

Blogovi