Radovan Marjanović (foto: Đorđe Đoković)
Radovan Marjanović (foto: Đorđe Đoković)
31.01.2015, 17:49

„Zaštita osećanja“, usto samo nekih, vrlo je osetljiva...

č: | fb:

Uvek kad se posle eksplozije ili pucnjave počnu zbrajati poginuli i ranjeni, eksplodira rasprava o uzrocima. Mahom poznatim i neposrednim, daljih koji su ih pripremali, kao da nema. Važno je sprečiti te neposredne, oni su i doveli do neželjenog! Tako je i sada, posle terorističkog akta u Parizu... Svi terorizmi imaju nešto zajedničko, ali svaki i nešto posebno. Ovde se radi o terorizmu sa pozicija religioznog fanatizma, a ne fundamentalizma! Njegova posebnost (ili jedna od posebnosti) veoma je obeshrabrujuća jer mu je u osnovi osećanje, a ne mišljenje. Ne program, koji se može upoznati i racionalno osporavati.

 Malo je razumevanja kao stvarnog upoznavanja, a ima i razumevanja kao izvesnog opravdavanja. Neuporedivo blažeg od „zaštite religioznih osećanja od vređanja“ ili „huljenja na sveto“, koje je „zločin u 55. država, a u 39. će ljudi zbog toga završiti u zatvoru“ (Jovanka Jorgačević, Vreme, 8. januar)! Razumevanje nije loše ne samo zbog ovakve alternative, nego što se radi o složenoj i „osetljivoj“ pojavi, zgodnoj da se „osudi“ ili „podrži“. I ignoriše ono što ne ide u prilog. Takvog razumevanja nema mnogo, osim prećutnog: kad ćute oni koji bi trebali da se jave! Takvo je podsećanje profesora međunarodnih odnosa Predraga Simića, usto nekadašnjeg ambasadora baš u Parizu: malo samocenzure karikaturista i satiričara prilikom tretmana religijskih veličina, nije na odmet. Pogotovu iz tuđe i slabo poznate religije, što znači i kulture! Lako mogu povrediti nečija osećanja a ona su vrlo ozbiljna stvar, osećanja često više navode na aktivnost nego razmišljanje... Portparol SPC i episkop bački Irinej, izražavajući saučešće porodicama ubijenim i osuđujući „gnusno nedelo“, takođe podseća na oprez, osuđujući prenošenje „u nekim našim elektronskim i štampanim medijima karikaturalnih prikaza islamskog proroka Muhameda, ne vodeći računa o tome da na taj način najgrublje vređaju verska osećanja i ubeđenja naših sugrađana islamske vere“. I jedno i drugo je umesno, pokazujući da se radi o nečem gde brzog i jednostavnog rešenja, nema! Navodeći na promišljanje, a ne unisono osuđivanje.

Ali promisliti treba i delimično opravdavanje! Fanatika pokreću obaveze prema Bogu (kako on shvata i jedno i drugo!), a ne prema čoveku i religiji. Otuda potpuni nemar prema posledicama koje ima njegov postupak prema „neprijateljima Boga“! Videći sebe u službi svetom koje posvećuje onog ko mu služi spreman je da umre, kao mučenik za veru sigurno će otići u raj. Ne obazire se ni na zahteve svojih religijskih autoriteta, pogotovu se ne obazire na racionalne prigovore. Na primer, kakvog smisla ima „Osvetili smo Proroka!“,  ubijajući i rizikujući da sami budemo ubijeni? Od koga se neprekidno očekuje pomoć, i za ono što se može uz žrtvovanje samo malo truda? Hoće li se zaustaviti pred „samocenzurom“ karikaturista i satiričara, njihovim „oprezom“ pred njegovim religioznim osećanjima? Šta mu znači „kultura“ zemlje u kojoj telom jeste a psihički nije? S tim, što je vrlo važno, da nije ni u svojoj zemlji i kulturi. Pa ni religiji, kojoj nedostaje njen kulturni i socijalni okvir! Nije li mu fanatizam pribežište, ma šta o tome mislili drugi?

Zaštita „religioznih osećanja“ i inače je vrlo delikatna, i da su samo „osećanja“. I problematična, stalno ih uzimamo za nešto samorazumljivo, razumljivo po sebi, opštepoznato... A nije tako, šta su uopšte? Obratimo pažnju na prvu reč: nisu u pitanju vernička, nego religiozna! Ne svaka i svakakva, nego kao i sve ostalo u religiji: jedna i institucionalizovana (utvrđena ili „ustanovljena“, normirana i na određenom mestu zapisana...). U religiji se zna „ko kosi a ko vodu nosi“, za slikanje ikona i mnogo šta drugo neophodan je blagoslov nadležnog arhijereja, vernik se njemu može obratiti isključivo preko svog sveštenika, SPC ima i svog portparola... Tako, uz normalne sitnije razlike, u svim je religijama. U islamu, ne treba zaboraviti, zna se ko je Ruždiju „posvetio“ fatvu i pozvao sve vernike da je izvrše... Treba se pitati i šta religiozna osećanja čini religioznim? Lako je reći i da su religiozna osećanja izvesna osećanja religioznih, ali ko su religiozni, šta znači biti religiozan? Pogrešno je da znači biti vernik, religija nije svaka vera (čak ni u „natprirodno“, Boga), nego institucionalizovana. U njoj vera predstavlja jednu dimenziju, ideološku ili teorijsku. Ostale su ekspresivna, ritualistička, i konsekvencijalna. Kaže se i da je vera (verovanje) teorijski oblik religioznog izražavanja, pored praktičnog (kult) i socijalnog (zajedničke aktivnosti)! Vređanje vere i zaštita vere, teorijskog u religiji, teško da ima smisla. Vera u bilo šta pa i u Boga (ili boga, što znači bitnu razliku!), u bilo kakvo natprirodno i sveto.., strogo je lične prirode. Ona je nešto unutrašnje i lično, nastaje i eventualno nestaje takođe iz razloga različitih od ličnosti do ličnosti. Pošto to još više važi za osećanja, zašto zaštita religioznih osećanja a ne zaštita religiozne vere? Da nije otuda što se vera, kad je ispoljena, sastoji od „misli“: pojedinačnih pojmova, sudova i zaključaka.  Oni se lakše mogu i osporavati od osećanja, napad na njihovu zaštitu je lakši... No, i vređanje i zaštita ne odnose se na veru i osećanje nego na spoljašnje u religiji, na sistem obreda i običaja, praktično i socijalno, religiozne institucije..! Prvo teško može biti „povređeno“ pa i „zaštićeno“, unutrašnje nije „vidljivo“. Drugo može jer je itekako „vidljivo“, nekada i negde i veoma neprijatno, „opipljivo“!

Principijelne je prirode i pitanje zašto su povlašćeni oni koji imaju ova verovanja i osećanja, zašto su baš ova vredna zaštite a druga uopšte nisu! Zbog svog predmeta, zbog toga što je Bog iznad svega? Šta sa onima koji tako ne misle? Šta sa osećanjem koje je takođe religijske prirode, ali se odnosi na brojne „svetinje“? Za religioznog su neodvojive od Boga, on se kroz njih ispoljava neposrednije nego kroz svetovno, religiozno osećanje odnosi se (i) na sveto. S tim da za mnoge ima svetinja koje su očigledno ovozemaljske, svetovne? „Sveta zemlja“ tih i tih, itekako se može čuti! Ali takvo sveto je za jedne, a svetovno za druge. I obrnuto! Neizbežan razlog da i jedni i drugi vređaju tuđa osećanja svetog... Sve su svetinje predmet veoma snažnih osećanja, uključujući vrlo specifične a bitne za zajednički život, ne samo vidljiva otadžbina, nacija, država, grobovi.., nego i čovečnost, istina, pravda... Vređanja poslednjih svakodnevno ima, ali ko govori o njihovoj zaštiti? Kada oni za koje su svetinje posežu za vlastitim i drastičnim reakcijama? Ko bi za njih imao „razumevanja“? Prema tome, opet ostaje da su posebne vrste i vredna zaštite, samo osećanja za sveto koja pripadaju religiji. Odnosno njenim pripadnicima, uključujući one koji joj pripadaju deklarativno, demonstrativno, upadljivo.., a mnogo čime pokazuju da ne veruju u Boga! Evidentno se greše o njegove zapovesti, ne poštuju njegove preporuke... 

Šta znače samo „vređanje“ i „huljenje na sveto“? Nigde to nije valjano određeno, ako se uopšte da odrediti! Obratimo pažnju na izjednačavanje ovih pojava, koje svakako nije pomenute autorke. Čak ni drugo i znatno starije, ne da se precizno odrediti. Vujaklijin rečnik, sledeći jezičku praksu, ubraja ga u blasfemiju. Mahom huljenje na boga, a bog i sveto nisu isto! (Zanemarimo da bi za obrazovanijeg bilo sasvim u redu da huljenje na boga nije huljenje na Boga određene monoteističke religije). Međutim, u nju ubraja i pogrdu, huljenje, psovku, grdnju, bogohuljenje, obesvećivanje! Ne ispada li, neočekivano, da sve osim huljenja na boga i bogohuljenja (valjda su sinonimi?), blasfemija, i nije „vređanje Boga“?  Pogrda, psovka, grdnja pa i obesvećivanje, pre imaju značenje ili smisao od huljenja i bogohuljenja. Odnose se na tačno određeni „predmet“, pogotovu psovka ili grdnja! Ali oni koji su za „zaštitu verskih osećanja“ nikako ne žele njihovo preciziranje, njihova želja je vlastita privilegovanost. Je li iko kod nas čuo da je moguće povrediti i nereligiozna, ateistička ili agnostička? Verujućih u nekakvog Boga (personalnog) ili boga (nepersonalnog), koji nisu religiozni (ne pripadaju crkvi bez koje nema religije!), takođe ima. Šta sa njihovim „osećanjem“? Da nisu njihova „osećanja“ ignorisana zato što zbog njihovog vređanja nikada nisu terorisali religiozne? Može li iko zamisliti Hajgensa, povređenog što neko (većina!) Boga ne vidi kao on: kao „velikog časovničara, u svojoj radionici“? Ko „versku netrpeljivost“ vidi i kao netrpeljivost verujućih prema neverujućima? Ko je video ateistu u državnim medijima, dok se religiozni sa njih ne skidaju?

Višereligioznost, prisutna u skoro svakoj državi, svemu dodaje na ozbiljnosti. Zašto se tu često štiti od vređanja samo jedan sistem obreda i običaja? Zar naš „obični čovek“, ne kaže s pravom: „Sto sela, sto običaja!“. Priča o načelnoj zaštiti vere, u suštini je propagiranje vere jedne religije, time što je samo ona zaštićena. Je li ko čuo da se u Avganistanu i sličnim državama nekome preti što se „odrekao svoje vere“, ako ta vera nije islam? Kako zaštititi osećanja pripadnika dve religije, koji se lako „vređaju“ samo li ispolje osećanja? Kad razgovaraju hrišćanin i muhamedanac pa se prvi pozove na svog Boga koji kaže „Ja sam Bog i Otac tvoj, nemoj imati drugih bogova osim mene!“, ovo je vređanje drugog koji oseća da „Nema Boga sem Alaha, a Muhamed je Alahov prorok!“. Ili obrnuto... Religiozna tolerancija ređa je od netolerancije i često je deklarativna, iznuđena od Univerzalne deklaracije prava čoveka i građanina nacionalnog zakonodavstva. Prisutna je i u religioznoj doktrini religioznih čelnika odnosno svetim spisima, kao deo onog što se od njih očekuje. Na nivou „običnih“ religioznih (pa i nižih u hijerarhiji), nije tako. Ponavljamo da se mnogi ne obaziru na izričite stavove doktrine, spisa, prvosveštenika i koncila (sabora)! Ali stavovi su dragoceni za one koji nisu fanatizovani, i religiozni autoriteti su dužni da potencijalnim fanaticima skrenu pažnju da religija ne traži fanatizam, i da njime uopšte ne služe Bogu i svetom. Uporedivo sa hrišćanskim: „Ljubite i neprijatelje svoje!“, postoji i u drugim religijama. A naročito su dužni da aktualne fanatike ne podržavaju prećutno, gradeći od njih kod lakovernih „osvetnike“ i „mučenike za veru“! Razume se da bi itekako trebali da rade na integrisanju svojih vernika u svoju religioznu zajednicu, ali i u državu kojoj su. Njene vlasti, isto tako!

Za našu temu, možda je najvažnije sledeće. Ako je svaki čovek isti kao bilo koji drugi čovek, drukčiji i sasvim drukčiji (Jaspers), to važi i za svakog religioznog. Pogotovu ako religiozni autoriteti govore mahom o „onosvetskom“, a o „ovosvetskom“ krajnje uopšteno. (Pogledajte Patrijarhovu Božićnu poslanicu). Kako znati kako se sve kod tako mnogobrojnih mogu ispoljiti, i nije li sasvim verovatno da će kod nekih religiozna osećanja biti izuzetno snažna? Ponavljamo da su redovno stavljana iznad ostalih, a ako religiozno osećanje treba da bude predmet većeg uvažavanja od drugih, realno je da će i reakcija na njegovo nepoštovanje biti veća (oštrija). Ne zaboravimo i da je uobičajeno izjednačavanje religioznosti i moralnosti, kod nas i religioznosti i nacionalnosti! Ako često slušamo da je neko „veći katolik od pape“ (pravoslavac od  patrijarha), to treba da se odnosi i na njegov odnos prema drugim religijama pa i prema „vređanju“ religioznog osećanja. Baš zato što su osećanja uopšte pa i religiozna posebno takve prirode, neophodno je da se kako-tako regulišu i normiraju. Za to su crkvena lica mnogo pozvanija, od poslanika i sudova! A njihovo nedovoljno bavljenje životom, pravima i obavezama vernika u ovom svetovnom životu, ne vidi se samo na ovom slučaju. Preosvećeni Irinej, „nehotice ili iz neznanja“, tako ne vodi računa da su mediji hteli da nas informišu o objavljenom u nesretnom „Šarliju“. Što je, normalno, mnoge moglo navesti i na solidarnost sa ubicama. Ne vodi računa ni o tome da tako kao on, nisu reagovali visoki sveštenici naših sugrađana islamske vere! Uz rečito ćutanje Patrijarha i ostalih arhijereja, nije li ovo upozorenje našim pojedincima, da ne vređaju verska ubeđenja svojih građana kojima je upravo on jedan od arhijereja, i njihov portparol?

 

 

 

 

 

 

 

Blogovi