Radovan Marjanović (foto: Đorđe Đoković)
Radovan Marjanović (foto: Đorđe Đoković)
11.02.2015, 10:23

„Parola snađi se!“, nije bezazlena...

č: | fb:

Često pominjano pa i sa odobravanjem pominjano, nije uvek i opravdano. Tako je i sa ovim. Direktno je upereno protiv regulisanog dolaženja na cenjena mesta u društvu, i sticanja „simbola koje društvo ceni“ (novca, ugleda, moći). Samo manjini to ide u prilog, većini nikako! Mada prvi sve čine što je u njihovoj moći, da se to ne vidi...

Pošto nije sa malog spiska regulisanih načina, „snalaženje“ nije regulisano. Dovoljno da ne bude „društveno“ jer "Društvo je norma"!, da se ne zna kada je i šta je „dopušteno“. A i kako bi kad je, praktično, „prekoračivanje granica“? Jasno je da se ne prekoračuju one najčvršće, pogotovu elementarno: „Ne ubij!“. Ali i slabije granice su granice, tako da „Ne kradi!“ ne bi trebalo „prevoditi“ sa: „Ne kradi, ako do istog cilja možeš doći i snalaženjem!“. Ali se itekako prevodi, razlog više da se prihvati ova parola a ne: „Kradi, i pusti druge da kradu!“. Pogotovu što je druga problematična ne samo što krađa ostaje krađa, nego što dozvoljava mogućnost da drugi pokradu prvog...

„Snalaženje“ bi i moglo biti opravdano ako bi svi imali približno jednake šanse da se snađu, ili različite zbog prirodnih razlika. „Protiv prirode se, ne može!“, ali šta sa potpuno i delimično nesposobnima, kako odrediti gde počinje biološka sposobnost za „snalaženje“? Biološke razlike u sposobnostima jesu prirodne i u tom smislu neizbežne, ali ljudska društva uvek teže smanjivanju posledica tih razlika. Od prirode negativno diskriminisani socijalno su pozitivno diskriminisani, kako ih „snalaženje“ ne bi učinilo hendikepiranima u potpunosti. Zaduživanje svakog da se isključivo sam brine o sebi individualizovanje je onog što je odavno socijalizovano, ili amnestiranje države za propuštanje značajnog dela onog što joj je posao. I ako nema nameru da bude tzv. država socijalnih službi! Amnestiraju se i crkva i humanitarne organizacije, svi kolektiviteti kojima je „briga za pojedinca“ jedan od razloga za postojanje. Jednakih šansi nema zbog ekonomskih, etničkih, političkih, religioznih i ostalih razlika. Pogledajmo kako su se zahvaljujući političkim, kod nas „snašli“ pripadnici SPS i JUL-a, kako su stekli početni kapital i „kvasac“. Slaviti njihovo „snalaženje“ kao vrhunsko, ogrešenje je o mnogo šta. Počev o razum!

Popularno je prebacivanje socijalnih razlika koje mogu biti i opravdane (posledica različitog zalaganja i nezalaganja, sklonosti i nesklonosti ka štednji i investiranju)  i u tom smislu „prirodne“, u prirodne kao naziv za urođeno ili biološko i otuda „neizbežno“. Popularno je ali i neopravdano, iz niza razloga. Posle dugog postojanja prirodnih pa i društvenih nauka, stvarno se mora znati šta jeste a šta nije „prirodno“! A zatim, šta sa postojanjem neopravdanih socijalnih razlika od kojih se mnoge temelje na nemoralu, a neke na kriminalu? „Zašto i vi niste uzimali dinarske kredite u vreme hiperinflacije, kad su već po dobijanju u markama vredeli znatno manje čim sa njima izađete iz banke, a bili ste obavezni da ih vratite u dinarskom iznosu?“, nije ni neobaveštenost ni licemerje. U pitanju je najobičniji (zapravo teži) bezobrazluk, jer se odlično znalo ko je mogao da dobije takav kredit. U rečniku ove rasprave, da se „snađe“!

Nije normalno što „snalaženje“ postaje glavni ako ne i jedini način da se „uspe“. Tada važi i obrnuto: čim je neko uspeo, znači da se „snašao“! Način nije važan, tako da su „nemoral“, „krađa“, „prevara“, prazne reči. Oznaka za postupke prema kojima su stari i „prevaziđeni“ ljudi, iz nekog danas teško shvatljivog razloga, imali odbojan stav... Ovo je otuda i poziv na izbegavanje učešća u bilo kakvim zajedničkim i organizovanim aktivnostima, osobito sindikalnim. One nemaju svrhe, zajedničko podrazumeva ograničavanje ličnog, pa i ličnog „snalaženja“! Svrhe nema ni učešće u partijskim aktivnostima, dovoljno je što se njima bave partijski ljudi kojima je to posao, i u kome se „snalaze“ ili „ne snalaze“. Za ostale je sasvim dovoljno da učestvuju na izborima, i normalno, glasaju za partije koje su na vlasti. Baš zato što su takve njihovi su se očigledno „snašli“, pa će imati razumevanje i za svoje birače u nastojanju da se „snađu“. „Ima ko je za to plaćen, i nadležan! Ne guraj nos gde mu nije mesto! Gledaj svoja posla!“. Zaključno sa onim: „Kradi, i pusti druge da kradu!“.

Sledi i da je onaj ko nije uspeo, isključivi krivac što nije uspeo Jednostavno, „nije se snašao“! A zato što uspelih (snalažljivih) itekako ima, što se snalaženje javno preporučuje, ne ograničava i ne kažnjava, ono je sredstvo ne samo legalno i legitimno, nego i svakom na raspolaganju. (Ako slučajno nije, u pitanju je biološki ili prirodni hendikep). Baš kao u slučaju bogatih društava, neuspeo frustriranost i agresivnost treba da okrene prema sebi. Nikako prema drugima! To što mi nismo bogato društvo, ni po jada! Bitno je da itekako ima onih koji su se ne samo „snašli“, nego su i neposredni krivci što je mnogima (ostalima!), time onemogućeno iole normalno življenje. A „snalaženje“ ograničeno, na „vezivanje kraja sa krajem“. Koliko je ovo nespojivo sa ljubavlju prema bližnjima, ostavljamo onima čija su usta puna te ljubavi...

Blogovi