Vojska (foto: Đorđe Đoković)
Vojska (foto: Đorđe Đoković)
02.04.2015, 08:45

Politički poen po poen, i na štetu vojske!

č: | fb:

Odavno nema svrhe podsećati vlast, da je Srbija sekularna država. Ona je to zapisala u Ustavu. Druga stvar je što bi pridržavanje Ustava, da to nije ipak nezgodno, pratilo upozorenje da ga se ne treba držati ko pijan plota! Zato ima neke svrhe samo ukazivanje na praktične probleme, sa zvaničnom sekularizacijom a nezvaničnom klerikalizacijom...

Vrlo krupan slučaj, bremenit problemima a prošao u tišini, bilo je uvođenje sveštenika u vojsku. Što je vlast to udarila na velika zvona kao još jedan veliki uspeh i prekid sa prošlošću, sasvim je razumljivo. Vlast to čini sa svim što uradi, a nije očigledni promašaj! Ćutanje opozicije nije čudilo, ni njoj savez trona i oltara nije neobičan. Osobito u predizborno vreme! Međutim, mogao je bar ministar vojni da bude manje euforičan... Vojska i odbrana mnogo su ozbiljne stvari, i profesionalizacija vojske kojom se dičio (kao da i to danas ni-je njegov posao), mnogo se ne slaže sa uvođenjem sveštenika. Vojniku profesionalcu, u eventualnom ratnom sukobu sa vojnicima profesionalcima, usto neuporedivo tehnički opremljenijim, teško da pomoć može pružiti onaj ko je efikasno pruža samo pokojnicima, samo oni nemaju primedbi. (Sa ucveljenom rodbinom, to uvek nije slučaj). Pa i u miru, jer nipošto nije kao narkoman od koga su svi digli ruke, tako da radi nekakvog društva i obezbeđenog života prihvata i „lečenje“ lopatom! I kad nije profesionalizovana vojska teži da bude efikasna mašina, a ne parapsihijatrijska služba. A postoji da napada ili odvraća od eventualnog napada, a ne za parade i zapošljavanje jednog broja nezaposlenih.

Šta sveštenici inače, savetuju vernicima? Ono što znaju i bez njih: da se mole Bogu! Da poštuju Božje zapovesti? Obrazovan, profesionalac.., zna da su to najopštije moralne norme, koje pravom preuzima i štiti i država! Da se predano posvete pozivu, i parafraziraju Kromvela: Molite se Bogu, i neka su vam kompjuteri nedostupni neprijateljima? I to znaju bolje od sveštenika, jer će inače za razliku od njih, poginuti... Šta u situacijama koje su mnogo delikatnije, na primer, u kojima su neizbežne „normalne“ i „kolateralne žrtve“? Da ih hrabre pred ubijanje, nude oprost grehova posle ubijanja? (U građanskim i bratoubilačkim ratovima, kako smo videli, ubijanje se ne svodi na zakonom dozvoljeno tokom okršaja. A pored ubijanja, ima još strašnih stvari). Da izvršavaju i naređenja za koja znaju da se ne smeju izvršiti, a za neizvršavanje znaju šta sledi? Globalno, da se ponašaju kako kažu pretpostavljeni, ili kako kažu „svete knjige“? Može li sveštenik vojniku -hrišćaninu reći kako da praktikuje poznato: „Ljubite i neprijatelje svoje! Ko tebe kamenom, ti njega hlebom!“? Politički i vojni nalozi, duh vojske: „Izvrši nare¬đenje, pa se žali!“, mnogo su drukčiji od „bratske ljubavi“ i „milosrđa“. Ne zaboravimo da je sveštenik takođe vojnik, usto oficir, i sam podređen višim činovima! Treba li da se od neprijatnog i dilema, spasava „komandnom odgovornošću“ pretpostavljenih? A kako da se verujući sa višim či-nom od svog sveštenika, potčinjava njegovom „duhovnom voćstvu“?

Jedinstvenost vojske nema cenu, a ovim se i inače teška za ostvarivanje, stavlja na velika iskušenja. Samo „tehničko“ razjedinjavanje prilikom verskih obreda ne ostaje bez posledica na kasnije odnose, uključujući neophodnu solidar-nost u borbi. Odnosi katoličke i pravoslavne crkve idilični su samo kad ist-paju prema vlasti, i „netradicionalnim verskim zajednicama“ koje bi da se uguraju u „tradicionalne“ i od vlasti priznate. Kontroverze oko prirode džihada unutar islama, odnos islama i hrišćanstva, religija okrenutih „onom“ i religija okrenutih i „ovom svetu“, da ne pominjemo! Vojnici agnostici i ateisti, posebna su priča. Bar zbog Zapada ako ne i Ustava, trebalo bi im, radi ravnopravnosti i analogno situaciji u osnovnoj i srednjoj školi, obezbediti nešto nalik Građanskom vaspitanju. Nisu li neka vrsta vojnika drugog reda, već prilikom polaganja zakletve? Tehničko ali i principijelno pitanje je i kako obezbediti izvršavanje verskih obreda u odgovarajućim situacijama, normalnih u životu vojske. Pogotovu tokom rata! Treba li jedni da „molitvaju“, dok drugi odbijaju napad odnosno napadaju?

Da li će vojna i crkvena hijerarhija uvek biti na „istoj talasnoj dužini“, koju da preferira sveštenik oficir, u slučaju nesaglasnosti? Šta ako na čelu i naše države bude agnostik, kao u Hrvatskoj Ivo Josipović, ili ateista kao ranije Stipe Mesić? Da li je to hrvatsku vojsku slabilo, mogu li sveštenici našoj avijaciji nadoknaditi pomanjkanje novih aviona i helikoptera? Koju karijeru, u kojoj hijerarhiji, da „ganja“ vojni sveštenik? Šta sa sveštenicima i vojnicima čiji je crkveni poglavar van Srbije, i blizak tamošnjoj državi? Naši katolici bespogovorno slušaju Papu u Rimu, Bošnjaci rado reisa iz Sarajeva. Veliki im je autoritet ne samo reis Turske, nego i imam Al Azhar džamije u Kairu... Šta ako taj stranac, šef crkve ili države, ne podžava našu vlast i njenog ministra odbrane? Priznate i nepriznate crkve jedno su za državu, a drugo za vernike! Šta sa Crnogorcima iz Srbije i mogućim vojnicima njene vojske, koji su za nepriznatu CPC? Šta kad su dve ili više „tradicionalnih crkava“, u sukobu? Šta sa dve islamske zajednice, ko garantuje da nečeg takvog ili „raskola“, neće biti i ubuduće? Može li vojska trpeti snishodljivost crkvene hijerarhije prema onima koji narušavaju njeno jedinstvo (Artemije, episkopi koji su godinama na meti obrazloženih optužbi, „raščinjeni“ monasi koji iteka¬ko činodejstvuju), „nemati komentara“ na neugodna ali normalna pitanja medijskih poslenika?

Za krupnu odluku neophodno je „debelo razmišljanje“, pre donošenja i sve dok važi. Pored urgentnog ili hiperaktuelnog, kakvo je sada pitanje odgovornosti za pad helikoptera. Neophodna je vrlo sofistikovana „računica“: Ko je dobio ali i ko izgubio odlukom: država, vojska, crkve, državna vlast, partije..? Malo je verovatno da se između njih može staviti znak jednakosti! Kakve su njene nenameravane posledice? Posledice zapošljavanja priličnog broja sveštenika u malobrojnoj vojsci, za njen tanak budžet, možemo zanemariti. Kao i stvarno tehnički problem: kako obezbediti taj broj srazmerno nepoznatoj religioznoj strukturi, verujućih vojnih lica! (A tu je i novi problem, političke prirode: kako obezbediti da struktura odgovara religioznoj strukturi stanovništva?

Šta ako (kada) dođe do razilaženja države i crkve, koga da sluša vojni sveštenik? Pogledajmo skorašnje: Patrijarh je apsolutno protiv bilo kakvog napuštanja aktuelne politike prema Kosmetu. A političari „puštaju probne balone“ za njegovu podelu, dok je „otac nacije“ i nekadašnji Predsednik (Dobrica Ćosić), otvoreno zagovarao i „civilizovanu predaju Kosmeta“! Šta ako od nekog komandanta, kao skoro od generala Bandića, poletanje helikoptera ne zatraži ministar odbrane, nego Patrijarh ili episkop? Bar Patrijarh ima više autoriteta od ministra, ali pravo na takvu naredbu nema nijedan...

Umesto svega toga, državničkog a ne politikantskog, ozbiljnog razmišljanja (inače ispod nivoa jedne „profesionalizovane“ struke!), brzopletost i politikanstvo! Guranje pod tepih pravih pitanja, ignorisanje onog što vojsci i državi stvarno treba, uključujući zadovoljavanje verskih potreba vojnih lica na primereniji način. Trajnih i nepolitičkih, praktičnih i „tehničkih razloga“, za uvođenje sekularne države. Odsustvo svesti da i crkve sekularizaciju itekako praktikuju! Osobito kad ladno puštaju niz vodu aktualnu državu (vlast), čim se na vidiku pojavi nova...

 

                                               

            

Blogovi