Protest (ilustracija) (foto: Đorđe Đoković)
Protest (ilustracija) (foto: Đorđe Đoković)
05.10.2020, 08:57

Opozicija uspavana? Ili nešto gore?

č: | fb:

Počitah pre neki dan tekst sa naslovom "Opozicija u Valjevu uspavana"… Netačna ocena, bojim se. Ono što uglavnom samo sebe naziva "opozicijom" klinički je mrtvo. Njihovo delovanje vlast praktično i ne oseća.

 

Kako i zašto?

 

U postojanju političkih stranaka (govorim o ozbiljnim strankama) postoje ciklusi, sasvim prirodno usklađeni sa izbornim ciklusima. Dakle, odmah posle izbora analizira se izborni rezultat i podnosi izveštaj članstvu i organima stranke. Utvrđuju se dobri i loši elementi rada na proteklim izborima, menjaju se neuspešni funkcioneri, unapređuju uspešni i otvara postupak konsolidacije u mestima i regionima gde je izborni uspeh bio ispod očekivanog. To obično traje tri godine, jer je četvrta po redu godina gotovo svuda predizborna.

 

Predizborna godina je, po pravilu, godina u kojoj stranka radi najviše i najkonkretnije. Proverava se organizacija stranke, obezbeđuju sredstva, obučavaju potencijalni kandidati, profesionalci i volonteri koji će nositi buduću izbornu kampanju. Od kvaliteta izvršenja ovih poslova zavisiće i izborni rezultat.

 

Koliko u Srbiji ima ovakvih stranaka?

 

Ako zanemarimo specifične regionalne stranke, odgovor će biti-dve. Nijedna od njih, za sada, nije "u opoziciji" na nivou Republike.

 

Iz ovog kruga nedavno su ispale Demokratska stranka i Srpska radikalna stranka. Demokratsku stranku Srbije, procvetalu na izborima dobijenim 2000. godine, neku godinu kasnije napustili su iskusni preletači. Srpski pokret obnove sam je sebe eliminisao još devedesetih, u procesu vrludanja između vlasti i opozicije. Pomenimo, reda radi, i Građanski savez Srbije koji je izvršio samoubistvo pred izbore 2003. kada su njegovi funkcioneri pristali da izađu na izbore na listi DS. Od toga je vrlo kratkotrajnu korist imao samo LDP.

 

Na vetrometini, dakle, ostaju samo iskreno opoziciono raspoloženi građani. Njihova energija uludo je razbacivana u poslednjim protestima; pokušaji novokreiranih političkih stranaka i pokreta da ovu energiju kontrolišu i usmere u nekom od mogućih pravaca nisu uspeli. Postoje mnoga objašnjenja zašto se to tako dogodilo, ali…

 

Jedan od razloga, međutim, svakako je  povremeno veoma prljav način na koji se nove stranke i pokreti otimaju za potencijalne opozicione glasove. Što je, u suštini, sasvim prirodno;  broj građana koji su otvoreno protiv SNS i Vučića samo na prvi pogled izgleda veliki, ali se drastično smanjuje kada se iz računice izbaci oko 30 posto tvrdokornih apstinenata. Ukratko, mala bara, puno krokodila.

 

Umesto da (bar) posle predsedničkih izbora 2017. započnu proces stvaranja stranačke infrastrukture kao osnov za naredne izbore, naši "opozicioni lideri", baš kao Drašković pre 30 godina, potražili su prečicu kojom bi na ulice izveli milion ili dva gradjana raspoloženih za tuču. Kao i 1991. "TV Bastilja" u suštini je bila glavni cilj.

 

Ako bolje pogledamo, priča o izbornim uslovima samo je dosta providan izgovor za još jednu prečicu za kojom traga "opozicija". Izgovor se oslanja i na slabašnu nadu da će "neko" primorati Vučića da sa "još nekim" podeli vlast. Pritom se misli na podelu plena, naravno.

 

Nisu izborni uslovi ni bitno bolji, ni bitno gori nego godine 2000. Bitno je ovo: tada je postojala infrastruktura sposobna da planira i sprovede izbornu kampanju, dobije izbore 24. septembra i odbrani ih u borbi koja je razrešena 5.oktobra.

 

Ukratko, Srbija je tek u fazi (mogućeg, ne i verovatnog) stvaranja "nove" opozicije. Dobar znak je to što bar jedna od novokreiranih stranaka (ima, inače, najviši rejting u "opoziciji") priznaje da nema infrastrukturu u Valjevu i da tek radi na njenom stvaranju. Nadam se da će to i odista učiniti.

 

Što se izbornih uslova tiče, samo tri meseca posle juna, termin zvuči sve praznije. "Bojkotaši" već i sami govore o narednim izborima. Ali, ako nemate infrastrukturu, nema tih izbornih uslova u kojima ćete, gospodo, "moći da pobedite".

 

Vraćam se poenti, najavljenoj opisom ciklusa u radu (ozbiljnih) stranaka. Taj ciklus može se nasilno prekinuti u trenutku kada se jedna stranka odluči za bojkot izbora, pa makar takav potez sa stanovišta rukovodstva stranke imao sva moguća opravdanja.

 

Teorijski je moguće da stranka radi na aktivnom bojkotu i tako angažuje i očuva svoju infrastrukturu. Nema mnogo takvih primera u političkoj istoriji. Posledice bojkota su najčešće mrtvilo i podele u stranci, nezainteresovanost članstva, gubljenje poverenja tradicionalnih birača. Sve ono zbog čega sam spisak ozbiljnih stranaka u Srbiji sveo na dva slova.

 

Primera radi, "aktivni" bojkot u Valjevu ogleda se na nekoliko nalepnica "Lokalnog fronta Valjevo-Bojkot". Nismo ih videli kako pred biračkim mestima i oko njih prebrojavaju koliko je građana stvarno izašlo na izbore, nismo čuli da su proveravali biračke spiskove ili išli "od vrata do vrata" sa svojom pričom.

 

Ali, to je tema koju ostavljam za neku drugu priliku…

 

 

Blogovi