Projekat (treći tekst)

Klub dvanaestorice: Valjevci koji su zamišljali grad budućnosti

Valjevci u Beču 1924. (Foto: Iz dokumentacije Istorijskog arhiva)
Valjevci u Beču 1924. (Foto: Iz dokumentacije Istorijskog arhiva)

U vreme kada je Valjevo tek postavljalo temelje modernog gradskog života, grupa uglednih građana okupljala se u kafani „Mostar“ u Tešnjaru. Razgovarali su o ulicama, školama, zanatstvu, trgovini, kulturi i potrebama stanovništva, nastojeći da ideje o razvoju grada pretvore u konkretne poduhvate. Ostalo je malo neposrednih svedočanstava o njihovom radu, ali tragovi njihovih inicijativa upućuju na značaj koji je ovo neformalno udruženje imalo u istoriji Valjeva.

U istoriji Valjeva, pored predsednika opštine, državnih činovnika i drugih nosilaca javnih funkcija, važno mesto pripada i ljudima koji su delovali izvan formalnih institucija. Jedan od primera takvog građanskog organizovanja bio je Klub, odnosno Sto dvanaestorice, neformalna grupa preduzimljivih i uticajnih Valjevaca koja se zalagala za privredni, urbani, kulturni i prosvetni napredak grada.

Panorama pogled sa Popara - 30. godine 20. veka
Panorama pogled sa Popara - 30. godine 20. veka(Foto: Iz dokumentacije Narodnog muzeja)

O ovom udruženju ne postoji mnogo sačuvane dokumentacije. Njegova istorija rekonstruiše se uglavnom na osnovu kasnijih istoriografskih zapisa i podataka o osnivanju pojedinih ustanova, izgradnji javnih objekata i uređenju gradskog prostora. Zbog toga se ni sve okolnosti njegovog nastanka, ni tačan sastav članstva, ni pojedinačne zasluge ne mogu smatrati konačno utvrđenim.

Ipak, zapisi o Klubu dvanaestorice otkrivaju važan deo društvene istorije Valjeva u 19. veku: nastojanje jednog kruga građana da potrebe zajednice prepoznaju kao zajednički zadatak i da utiču na to kako će se varoš razvijati.

Od razgovora u kafani do ideja o razvoju grada

Klub dvanaestorice okupljao se u kafani „Mostar“ u Tešnjaru, koja je u to vreme pripadala uglednijim ugostiteljskim mestima starog gradskog jezgra. Prema zapisima koje je objavio Milorad Radojčić u knjizi „Valjevo koje nestaje“, činili su ga ljudi koji su, pored sopstvenog posla i imovine, bili zainteresovani i za privredni, kulturni i prosvetni razvoj Valjeva.

Nije reč bila o zvaničnoj ustanovi sa jasno utvrđenim statusom i sačuvanim aktima o radu, već o neformalnom krugu ljudi koji su se okupljali, razmenjivali mišljenja i dogovarali o pitanjima važnim za grad. Njihove rasprave nisu se, prema dostupnim zapisima, zadržavale samo na uočavanju problema. Nastojali su da predlože i mere kojima bi se oni rešili.

Na prvim okupljanjima, kako navodi Radojčić, razgovaralo se o prilikama u gradu i uzrocima njegovog zaostajanja. Članovi Kluba smatrali su da problemi nisu posledica nekih dubljih, sistemskih okolnosti, već da se mogu otkloniti konkretnim lokalnim poduhvatima i boljom organizacijom.

Među ciljevima koje su postavili bili su širenje grada i na levu obalu Kolubare, izgradnja i uređenje ulica, uspostavljanje boljih saobraćajnih veza sa drugim mestima, dovođenje stručnjaka i majstora, unapređenje trgovine i zanatstva i poboljšanje uslova života stanovništva.

Posebnu pažnju posvećivali su i obrazovanju i kulturi. U zapisima se pominju zalaganja za osnivanje biblioteke sa čitaonicom, pozorišta, pevačkog i gimnastičkog društva, kao i za podizanje kulturnog nivoa stanovništva. Na dnevnom redu bili su i komunalna higijena, potreba za lekarom, otvaranje apoteke, pošumljavanje Vidraka i uređenje parka na Pećini.

Park Pećina i Obnica
Park Pećina i Obnica(Foto: Iz dokumentacije Narodnog muzeja)

Tako se u razgovorima oblikovala slika grada koji bi trebalo da ima uređene ulice i javne prostore, razvijeniju trgovinu i zanatstvo, dostupnije obrazovanje i ustanove koje odgovaraju potrebama njegovih stanovnika.

Ko su bili ljudi okupljeni oko Kluba?

Tačan datum osnivanja Kluba dvanaestorice nije pouzdano utvrđen. Pojedini autori njegove početke smeštaju u prvu polovinu 19. veka, dok se u literaturi pojavljuje i pretpostavka da su organizovana okupljanja počela kasnije. Istoričar Miroslav Perišić, na koga se Radojčić poziva, ukazuje na nedostatak izvornih dokumenata zbog kojeg ove podatke treba prihvatiti sa rezervom.

Uprkos tome, sačuvani zapisi navode imena trojice osnivača: Koste (Maksimovića) Ivanovića, Alekse Stojšića i Živka Tadića. Prema Radojčiću, prva dvojica bili su doseljenici, dok je Tadić bio meštanin.

Naziv Kluba ne treba shvatiti kao dokaz da je u njemu uvek bilo tačno dvanaest članova. Broj učesnika i njihov sastav vremenom su se menjali. U pojedinim razdobljima krug je obuhvatao i nekoliko desetina ljudi, među kojima su bili trgovci, zanatlije, činovnici, prosvetni radnici, drugi ugledni stanovnici Valjeva, kao i predsednici opštine.

Njihovo zajedničko obeležje nije bila jedna profesija, niti formalna javna funkcija, već interesovanje za pitanja koja su prevazilazila okvire njihovih pojedinačnih poslova. U tome se ogleda i posebnost Kluba: bio je mesto na kojem su se susretali lična preduzimljivost, društveni ugled i ideje o budućnosti grada.

Od urbanog uređenja do prosvete i kulture

Među pitanjima kojima se Klub bavio posebno mesto imalo je uređenje gradskog prostora. Širenje Valjeva na levu obalu Kolubare, prosecanje ulica, izgradnja puteva i uspostavljanje boljih saobraćajnih veza bili su deo šire zamisli o razvoju varoši.

U tom periodu, urbani razvoj nije podrazumevao samo izgradnju novih kuća i ulica. On je zahtevao i razvoj trgovine i zanatstva, dovođenje ljudi sa potrebnim znanjima i veštinama, uređenje komunalnih uslova i stvaranje ustanova koje bi odgovarale potrebama stanovništva.

Klub je, prema dostupnim zapisima, nastojao da poveže te različite oblasti. Zalagao se za to da se zemljište namenjeno novim ulicama i javnim ustanovama stavi u funkciju širenja grada, kao i da se unaprede zanatske veštine i način rada. Posebno je naglašavana potreba da se prevaziđu zastarele navike i da se u trgovini i zanatstvu prihvate savremeniji postupci.

Osnivanje valj.trg.omladine
Osnivanje valj.trg.omladine(Foto: Iz dokumentacije Istorijskog arhiva)

Prosveta i kultura bile su drugi važan deo njihovih planova. Ulaganje u obrazovanje značilo je stvaranje uslova da nove generacije steknu znanja neophodna za razvoj grada, dok su biblioteka, čitaonica i druge kulturne ustanove trebalo da doprinesu širenju pismenosti i društvenih vidika.

Istorija pojedinih valjevskih ustanova kasnije je zabeležila i inicijative povezane sa ljudima iz ovog kruga. Među primerima koji se dovode u vezu sa Klubom je osnivanje Čitaonice valjevske, preteče današnje Matične biblioteke „Ljubomir Nenadović“. Prema podacima objavljenim povodom jubileja Biblioteke, odluka o njenom osnivanju doneta je 30. novembra 1868. godine, uz učešće 118 osnivača. Pravila Čitaonice odobrena su u februaru 1869. godine.

Ovaj primer pokazuje kako su se inicijative manjeg kruga ljudi mogle proširiti na širu građansku zajednicu i dobiti formalni institucionalni oblik. Ipak, potrebno je razlikovati ulogu Kluba u podsticanju ideja od uloge konkretnih osnivača i organa koji su donosili zvanične odluke.

Zajednički interes iznad ličnog

Prema Radojčićevom zapisu, članovi Kluba su već na početnim okupljanjima zaključili da lične interese treba podrediti opštim i zajedničkim ciljevima. Posebno su isticali potrebu da se deo zemljišta i imovine usmeri na otvaranje ulica i podizanje ustanova koje bi koristile i budućim stanovnicima.

Karađorđeva ulica pogled sa terase suda (1925.)
Karađorđeva ulica pogled sa terase suda (1925.)(Foto: Iz dokumentacije Narodnog muzeja )

U tome se prepoznaje shvatanje da razvoj grada nije isključivo posao opštinske uprave. Za uređivanje varoši bili su potrebni i inicijativa građana, njihova imovina, znanje, veze i spremnost da se angažuju oko poslova od šireg značaja.

Klub dvanaestorice nije bio institucija vlasti i njegovi dogovori nisu sami po sebi imali snagu zvaničnih odluka. Njegov značaj treba tražiti u pokretanju ideja, povezivanju ljudi i nastojanju da se potrebe grada pretvore u konkretne inicijative. Koliko je svaki pojedinačni poduhvat bio rezultat njegovog rada, a koliko delovanja opštinskih vlasti, pojedinaca i drugih udruženja, pitanje je koje zahteva pažljivo poređenje istorijskih izvora.

Zbog oskudne dokumentacije, ni trajanje Kluba nije moguće utvrditi sa potpunom sigurnošću. U literaturi se pominje da su se njegovi članovi okupljali tokom više decenija, ali se ne može sa sigurnošću govoriti o neprekidnom radu u istom sastavu i pod istim imenom.

Ono što je ostalo jeste svedočanstvo o ljudima koji su, u vremenu kada se Valjevo postepeno preobražavalo iz stare varoši u modernije gradsko središte, pokušavali da razmišljaju dalje od sopstvenih poslova i neposrednih potreba.

Klub dvanaestorice zato zaslužuje mesto u priči o institucionalnom i urbanom razvoju Valjeva. Ne kao zamena za opštinske vlasti, niti kao jedini pokretač promena, već kao primer građanske inicijative koja je nastojala da poveže privredni napredak, obrazovanje, kulturu i uređenje javnog prostora.

Istorija ovog Kluba podseća da grad ne nastaje samo odlukama donetim u zvaničnim ustanovama. U njegovom oblikovanju učestvuju i ljudi koji prepoznaju zajedničke potrebe, okupljaju druge oko ideja i pokušavaju da ih sprovedu u delo. Njihovi dogovori možda nisu uvek ostavljali uredan arhivski trag, ali su pitanja kojima su se bavili ostala trajno važna za razumevanje razvoja Valjeva.

Nastaviće se...

*******

Ovaj tekst izrađen je u okviru projekta: „Institucionalni i urbani razvoj Valjeva (1839–1939): Deset biografija u službi grada“, koji je sufinansiran iz budžeta grada Valjeva. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.