Ima li još nekog, da mu nešto znači "Praznik rada"?
Sociolog Srećko Mihailović, koji decenije i decenije istražuje naše društvo, skoro je primetio ono što se mnogima nije dopalo. Već su petooktobarske promene učinile da iz javnog govora, a naravno i brige o njima, naprosto nestanu "radnici!". Što se osvetilo vlasti nastaloj tim promenama, na kasnijim izborima... "Narod", čiji su radnici deo, nije nestao, i petooktobarska vlast nije prestala da brine o njemu. (Nezaobilazni je predmet verbalne brige svih vlasti i aspiranata na vlast!). Ali plivajući više "niz struju" nego protiv nje, pod "narodom" je podrazumevala još pre nje započeto zamenjivanje "nacijom". Uz takođe ranije započeto "dame i gospodu", izjednačavanje na rečima u stvarnosti nejednakih.
Kao i još ranije: "Drugarice i drugovi!". Doduše, u socijalizmu je bilo i nekog razlikovanja unutar "našeg naroda". Kao i kasnija praksa izbegavajući imovinske razlike, govoreći o "radnom narodu" i podrazumevajući neimenovane ostale. Detaljnije, ali daleko od valjanog i po nepomenute politički nezgodnom, priznavano je postojanje "radnika, seljaka, i poštene inteligencije". Poslednja se podrazumevala i pod maglovitim: "Klasno osvešćena".
Govorenje o "narodu" kao homogenoj celini koja stoji pored ili protiv druge takve celine, stalna je praksa. Može biti izraz misaone lenjosti, dihotomnog pogleda na svet, "mi" i "oni koji nas ne vole". Opravdano je kad opasnost po narod zahteva "zbijanje redova", i u slučaju elementarne katastrofe a ne stvarne "spoljne opasnosti". Ali upravo predominacija druge i to izmišljene i svođenje "zbijanja redova" na nju, ukazuje na manipulaciju. Elementarna katastrofa koja nije samo zemljotres nego i pandemija, zaista ugrožava "narod", odnosno svo stanovništvo države, mada neke više odnosno manje. Sa "spoljašnjom opasnošću", nije tako. Setimo se konstatacije, zaista mudre, anonimnog pretka: "Nekom rat, nekom brat!". Stvarni, a tek izmišljeni...
"Ako smo (i) braća, kese (novčanici) nam nisu sestre!", Kratko i jasno rekao je takođe naš nepoznati, na čemu insistiraju strani i naši, a veoma poznati. Narodom sastavljenim od "klasa", još engleski klasični ekonomisti! Uz pojašnjenje od "našeg autora": "Sit gladnom, ne veruje!". Pogledajmo primera radi, kakve su bile razlike između seljaka sa agromaksimumom (deset hektara obradive zemlje), i praktično bezemljašima! Ili seljacima-industrijskim radnicima, i "čistim" seljacima... A kasnije i danas, razlike između "preduzetnika" i "investitora" na jednoj i "radnika po ugovoru", na drugoj strani...
U javnom govorenju, "narod" se opet sužava na deo čiji je pripadnik, "pametno" biti. Već time što se izričito pominje, a ostatak ne. Pogotovu se posebno ne pominje klasični najamni radnik, onaj kod "stranih investitora". Zauzvrat, ne samo što su stalno pominjani nego im se stalno gleda "kroz prste", viša su bića i od domaćih "investitora". Jer za razliku od ovih mogu da "dignu sidro", i odu tamo gde će još više biti povlašćeni... I povrh svega, praktično je sramota zvati se radnikom pa i podsećati na Prvi maj. Stavljati se, dobrovoljno, na listu "jugonostalgičara", "komunjara", "titoista".
Pogledajmo sudbinu sindikata! Praktično je nevidljiv, a time zaposleni (i time najamni radnici), i te kako gube. Ne samo tradicionalnu "zaštitu", svoje predstavnike kao partnere poslodavcima i vlasti. Gube i nekadašnje vidljivo i opipljivo, nepravedno predmet podsmeha: važne životne namirnice po povlašćenoj ceni i na kredit, sindikalna odmarališta...
Tako da kod nas ima onog čega u EU teško da ima: klasičnih "proletera", koji bi i te kako imali razloga za Prvi maj kao praznik. A ni nama koji takvi nismo ništa ne bi falio "uranak", sa ili bez organizovanog "sadržaja". Zbog čistog vazduha, ali i privremenog zajedništva, inače jako različitih! Tome je "služio" i đurđevdanski uranak, takođe zaboravljen. Mada "ne tukne", na socijalizam...