Lakše bi bilo, da su "antifašisti" bili samo to...
Iskreno ili prigodno danas traženi antifašizam, pored ostalog, ometa to što je raniji i oružani antifašizam kao oslobodilački pokret, bio i građanski rat. A danas, za razliku od Hrvatske u kojoj je Tuđman izmirio decu partizana i ustaša u interesu nove države, u Srbiji deca partizana i četnika nastavljaju međusobnu borbu očeva! Tako da nema obostranog prihvatanja rešenja spora koja je strana u njemu bila i nosilac antifašističke borbe, ni pošto je zakonom utvrđeno postojanje "dva antifašistička pokreta", tako da je za nosioca priznat i četnički pokret.
U našem građanskom ratu kao i svakom takvom i "bratoubilačkom", normalno i kod onih koji ga danas nastavljaju istupanjima u javnosti, svakoj strani je ona druga veći ili bar trajniji neprijatelj, od samih fašista....
Jedni bi, danas sinovi partizana, deo istoričara, političara i javnosti, četnicima i priznali antifašizam. Pogotovu u vreme pre sukoba sa partizanima, što je i teško za poricanje. Ali ne mogu, jer bi time priznali da njihova (kasnija) kolaboracija nije bila to, nego nužno zlo u borbi za opstanak monarhije i protiv revolucije. Drugi bi, danas sinovi četnika, deo istoričara, političara i javnosti, partizanima i priznali antifašizam, ali ne i njihovu revolucionarnost! Tako, da sve ostaje po starom... Jedni su samo "saradnici okupatora", a ne i monarhisti i "Jugoslovenska vojska u otadžbini", a drugi su samo "komunisti", a ne i partizani odnosno "Narodno-oslobodilački pokret".
Ovo se lepo videlo u Mionici, prve subote u septembru. Kao i nekoliko godina ranije, parastosom je obeleženo streljanje u Maljevičkim jarugama, neutvrđenog broja ljudi iz valjevskog kraja. Od strane "komunista", kažu organizatori i učesnici, a ne partizana. Čime neodbranjivo streljanje onih koji nisu bili po volji komunistima, izjednačavaju sa streljanjem zarobljenih četnika, koje se donekle da braniti. Baš kao što se u Hrvatskoj to dugo vreme čini sa streljanima u Blajburgu, koji su samo "antikomunisti", ne i ustaše. Oba puta, nema govora ni o kazni koja naravno nije sudski valjana (valjanu je iluzorno očekivati u takvom vremenu!), ni o osveti. Koja takođe, dobrim delom objašnjava odsustvo sudske valjanosti.
Druga stvar u koju nećemo ulaziti, jeste neselektivnost, odnosno trpanje u isti koš zaslužnih i nezaslužnih za streljanje, po oceni onih koji su naređivali streljanje. Nažalost, ona je uobičajena u vreme građanskog rata, i neposredno posle njega. Kao i kasnije opravdavanje, i za nove podele i problematične postupke tokom devedesetih: "Prvi su počeli!", ili "I oni su...". A valjalo bi učiniti zaista neuobičajeno: pomenuto i njemu slično prepustiti prošlosti, i prihvatiti da nas odluke i podele očeva, ne obavezuju. Dovoljno je, sadašnjih podela! A i samo jačanje fašizma, traži da u MI spadaju svi!