Dr Radovan Marjanović (foto: Đorđe Đoković)
Dr Radovan Marjanović (foto: Đorđe Đoković)
04.02.2015, 19:12

Kadija može i da tuži, i da sudi! Ako je naš!

č: | fb:

Dočekasmo i kraj suđenja za genocid pred Međunarodnim sudom pravde, za koje se do samog izricanja presude verovalo da će značiti početak nove epohe u odnosima Srbije i Hrvatske. Ustvari više nadalo, kao da se ne sećamo stalno velikih očekivanja od „prelomnih događaja“. Za svakog ko obraća pažnju na nas (i Srbe i Hrvate) i poznaje nas, a i mudrog Branka Ćopića (Znaš ti nas, jebo ti nas!), bilo je neosnovano. Bez obzira na ishod! Osnovanije je bilo verovanje u dalje nesporazume i sporove. Lako moguće, suđenje je podsećanje na vrlo dramatične, surove i tužne događaje koje vezujemo za reč genocid. Pogodnije za burne emocije nego trezveno razmišljanje, mada sama reč nije baš nejasna i ne mora se konsultovati rečnik latinskog ili stranih reči. Dosta često se koristi prvi deo i zna se da dolazi od latinskog genus: rod, vrsta nečeg... Drugi deo još je češći u u više složenica, pogotovu je jasan u popularnom pesticid, herbicid... Prema tome radi se o ubistvu (ubijanju) pripadnika jedne vrste ljudi, zato što pripadaju toj vrsti! Etničkoj, rasnoj, verskoj, političkoj... I nameri da se fizički istrebi takva grupa ljudi, ne samo protera. Ili liši svoje vojne elite (staljinističko streljanje poljskih oficira u Katinu).

Tolika pažnja genocidu, postojanje međunarodnog suda isključivo radi njega, s pravom pojačava svest o nečem izuzetnom. Ali mnogima je i razlog da genocidom nazivaju ono što genocid nije, nego drugi zločin protiv čovečnosti. U nadi da će tako zločinci pre i strožije biti kažnjeni, pogotovu da neće biti „razvlačenja“, spore pravde koja neke i ne stigne... Prisutno je i nepoznavanje drugih krivičnih dela, relativno bliskih genocidu ali koja genocid nisu, za koja Međunarodni sud pravde nije nadležan. Iz čega sledi razuman strah da za njih nijedan sud nije nadležan, ali neopravdan strah... Nažalost, razlog je i svesna i nesvesna želja da se osuđivanjem genocida nad našima, pokaže briga za naše ljude. Pa i da se njihovi zločini umanje, zločini jesu, ali genocid nisu! Uz neizbežno nastojanje da se sebi i svojima prida pravo koje niko nigde ne može imati: da se bude tužilac i sudija, u vlastitoj stvari. Da se presuda smatra pravednom ako je u skladu sa onim što se od nje očekivalo. U protivnom stvar je nečijeg pritiska, nečije korumpiranosti.., nikako manjkave tužbe i još manjkavijeg dokaznog materijala! Što je mnogo teže osporavati kad se radi o sudu van naše zemlje, i „zna se čijem!“

Svega ovog ima i u reakcijama na presudu, i na hrvatskoj i na našoj strani. Odmah je počela obostrana kuknjava, korišćenje krupnih reči i nekorišćenje pamćenja! Kako to da su obe tužbe odbijene, kako nije usvojena jedna (razume se naša)? Kao da sudovi samo osuđuju, a nikada ne oslobađaju optužene, ne odbacuju optužbe... Kako Sud „nije utvrdio“, šta se sve i kako događalo? Mada mu je zadatak bio samo ono što je utvrdio: da genocida ni na jednoj strani nije bilo! Njegova presuda je konačna i ne može se pobijati, a šta ako se pojave dokumenti i drugi dokazi, koji je dovode u sumnju? Zna se, kao i u bilo kojem sudskom procesu! (Neki na hrvatskoj strani odavno kukaju na nedostupnost arhiva bivše JNA). Nije kaznio počinioce zločina koje jeste utvrdio, tako da će počinioci zločina ostati nekažnjeni? Naravno, za genocid su bile optužene države, a pošto počinioci genocida nisu, nisu mogle ni biti osuđene. A počinioci utvrđenih zločina ostaće nekažnjeni ako ne budu za njih optuženi pred nadležnim ali drugim državnim i međudržavnim (naddržavnim) sudovima... Praktično je isto na obe strane, obe nezadovoljstvo izražavaju istim rečima što dokazuje ispravnost presude! Mada su obe na dobitku: odgovarajući Hrvati potvrdu da je „Oluja“ bila legitiman vojno-redarstveni postupak, Hrvatska nije genocidom nastala. Odgovarajući Srbiji potvrdu kako Srbi nisu činili genocidne radnje po Hrvatskoj... Ni jedni ni drugi ne pominju ostalo! A ako moraju, pričaju o pratećim zločinima-druge strane. Ostali mudro ćute, neki sa nestrpljenjem a neki sa fatalizmom, čekaju znak za „drugo poluvreme“.

Mir ili „okončanje rata Srba i Hrvata“, ovim neće nastati! Nastaviće se rat na drugim mestima a ne pred Međunarodnim sudom, i drugim sredstvima a ne tužbama i protivtužbama. Nastaviće se ne samo onim „Kažem ja tebi!“ i samosažaljevanjem, nego i različitim istorijama u školama Srbije i Hrvatske. Pitanje je kad će se usijane glave ohladiti i postati svesne odgovornosti za svoje reči, još bolje: kad tim glavama više neće biti mesta u glavama država. Mada je za mir dobro što nijedna strana nije zadovoljna: druga nije osuđena za genocid! Osuđena bi priželjkivala revanš, a tužilja bi plivala u samozadovoljstvu i neprekidno tražila izvinjenja, nadoknade... I nastavila bi se ne samo anahrona nego veoma opasna praksa: stalni duel dve države i dve nacije, umesto pojedinaca i grupa iz tih država i nacija! A ono što pojedinac (ko zna kakav i svakakav!), radi u ime države i nacije i za njih, po njemu i nikako samo po njemu, ne može biti kakvo bi bilo da radi za sebe i svoju grupu... Nastaviće se baratanje stereotipima kao nesumnjivim istinama, setimo se kako se kod nas govorilo i pisalo o „genocidnim Hrvatima“! Jasno je postojanje pandana na drugoj strani...

Ali kako i dokle tako? Ne u današnjem „svetskom selu“, nego za Srbe u Hrvatskoj i Hrvate u Srbiji? Misli li iko na „isplativost“ povratka raseljenih i ako se povratak obezbedi, pri „vruće-hladno“ odnosima Srbije i Hrvatske? Kako za Srbiju, u za nas sutrašnjoj Evropskoj zajednici? Hrvatskoj je lako, ona je u nju nekako ušla. Kako mi da uđemo, ako uz težak teritorijalni problem sa „južnim susedom“ (kažu mnogi) odnosno „našom južnom pokrajinom“ (kažemo mi), imamo i „hladni rat“ u kome zasad frcaju samo vrele reči, sa zapadnim susedom?

 

Blogovi