Čija li je ova mala? (foto: Slavica Sabo Tripković)
Čija li je ova mala? (foto: Slavica Sabo Tripković)
30.05.2015, 12:42

Telefoniranje

č: | fb:

Nedavno sam oborila lični rekord! Ima li šta lepše nego razviti se i prevazići sebe?! Broj poslatih SMS poruka 1.376! Prethodno najveće brojanje 923. Bravo za pošiljaoca! Mora da je mnogo zaludan. Ubrzo po prijemu telefonskog računa, o kojem ne bih detaljnije ovom prilikom jer mi Čovek od skoro ima fejsbuk nalog i videće najavu ovog teksta, stigao je i poziv iz Telenora.

Dobar dan, ovde ljubazna službenica ta i ta... dobar dan, ovde šokirana ja ciframa, kako poruka tako i računa... hteli smo da vam, kao našem dugogodišnjem pretplatniku, proširimo tarifni paket i poklonimo dodatnih 500 poruka na ovih 1.000 koje već imate... Iako u šoku od brojeva koje sam nedavno pročitala na svom računu, oči su mi ipak zacaklile na ponudu – još slanja i to kavog – slanja bez ustezanja! Hvala najlepše, naravno da prihvatam, kako da ne, SMS baš koristim!

Koristim?! Pa ja sam manijak za SMS! 1.376 poruka! To je oko 45 poruka dnevno!!! Kome ja dnevno pošaljem tolike poruke? Ja, zapravno i nemam toliko ljudi u telefonskom imeniku. I ne samo poruka, već i poziva. Koristim mobilni kao da sam podrška u kol-centru! Radoznalost me je odvela u korisnički centar po listing.

Sećam se prvog listinga po koji sam otišla davnih godina, s početka ere mobilne telefonije, kad su poruke putovale satima, a nekad i danima, pa je telefoniranje bio najsigurniji vid prenosa informacija. Sećam se tog računa i tog listinga, kao da je bilo juče, jer je mesecima stajao zakačen na praznom frižideru i crvenom hemijskom napisanom napomenom „Svađaj se sad sa Milanom!!!“ Sudeći po računu imali smo šta da kažemo jedno drugom, i to u više navrata, a što u SMS, sve da je bio pouzdan, sigurno nije moglo da stane. Malo me je oraspoložilo sećanje na to vreme. Baš sam bila mlada i blesava, smejuljila sam se usput, možda i glupa, što to odmah nisam presekla, što li sam se uopšte nabeđivala sa njim. Sećam se mog brata koji me je u to vreme zezao:

-Sačekam je jedanput ispred ulaza, nismo se videli danima, jer kad god je zovem ona kuca tekst! I kad me je videla kaže ’gde ćeš sad, moram da kucam tekst!’ Mislite da je kucala tekst? Ne, telefon joj nije prestajao da zvoni, kao da joj traže organe!!! Prvo je zvonio fiksni, pa mobilni, pa joj se uključio kol-vejting, pa druga veza... pa je onda rekla, sad će da me zove neki lik, pa da me ne bi smarao ti idi kucaj na ulazna vrata!!! Onda sam ja sa ovolikim (pokazivao bi kolike su) magarećim ušima išao da kucam i vičem ’sekoooo’, a ona će ’e, stigao mi brat, čujemo se’ i pri tom crkava od smeha što kucam i kaže mi da sam blesav! Ja blesav, a poslala me da kucam!  

I sad se smejem kad se setim te situacije. Jeste me to kucanje spaslo rasprave sa jednim tipom. Možda čak i sa Milanom.

-Kada Cale prođe pored Telekoma svi zaposleni joj se klanjaju, jer 40 odsto svojih prihoda ostvaruju zahvaljujući njenim dolaznim i odlaznim pozivima! – zezao me kum.

Vrhunac za društvo desio se kada mi se pokvario čuveni istorijski dial-up, te nisam mogla da dobijem odgovore na intervju baš od tadašnjeg direkora Telekoma, inače mog drugara i kolege iz doba kada sam radila u Pošti, te sam ga zvala i kukala, da je čovek doneo intervju na još istorijskijem flopi disku i čak mi popravio net!

-Direktor joj donosi intervju na kuću!? Pa kad žive od nje! - društvo nije uzimalo u obzir činjenicu da mi je to drugar.

Eh, stara dobra zabavna vremena kada sam telefonirala i kada je bilo tipova na sve strane. Ali šta li je sa ovim računom!? Prebiram po glavi koga sam sve zvala. Ni sa kim nisam u zavadi, kao ni u ljubavi, da bi porukice sevale, a baterija crkavala od upotrebe. Hm, kome li ja šaljem tolike poruke nisam se nikada pitala. Imam jednu drugaricu koja šalje SMS-ove kao da četuje, umesto entera stiska send, pa joj i ja odgovaram u istom maniru. Imam drugu s kojom se ponekad dobro išćaskam putem SMS-a. Imam i prijateljicu sa kojom odradim gotovo pa psihoterapiju telefonom, ali mi je Telenor za nju dao akciju „besplatni pozivi za dvoje“! Pišem i Iskri, mojoj ćerki, koja još nije najbolje savladala SMS, a daleko je i od svesnosti da se to plaća.

„Mama“

„Molim, Iskra“

„Moguli na igralište posle časova“, „Mogu li“

„Tako je, piše se mogu li. Možeš“

„Znam, slučajno sam napisala!“,

„Ok“

„Hvaka ti!“, „Hvala ti, mamice“

„Ok, ljubim te“... Ovakvih besmislenih nizova ima tone onih dana u mesecu kad Iskri dopunimo kredit, a što u njenom slučaju traje najviše dan. Tokom preostalih dana cima me sa koječijih telefona, pa ja zivkam tu decu redom.

Evo i jedne uobičajene prepiske „razumevanja“ sa Čovekom:

„Palim za Beograd. Da cimam Miću za Pepiku?”

„Pitaj ga”

„Šta?”

„Pa za Pepiku! Il’ da zovemo babu i dedu?”’

„Zvao”

„ Pa ko je preuzima?”

„Mića”

„Ok. Javi se kad stigneš”

„Ok”.

Osam sati kasnije (16.05 PM): „Prošli Adu, stižemo do pola 4”

„Kojih pola 4”

„Pola šest, sorry”

„Ideš pravo po Pepu?”

„Kod koga je Pepa?”

„Pa ko ju je preuzeo?!”

„Mića, ne znam jel još kod njega!”

„Gde bi bila!?”

„Ok. Pokupiću je”... Još kasnije: „Stigao kod Miće”, „Ok. Čekam vas”... Dakle, desetak SMS-ova. Hm, znači moglo bi da se nakupi onih 45 poruka dnevno, ali ima jedno ’ali’ - već dva meseca s Čovekom se dopisujem pomoću vajbera jer je u dijaspori, da ne kažem u romingu.

Elem, znatiželja mi je brzo zadovoljena. Listing je pokazao da sam slala silne poruke svojim brojnim prijateljima, ali i nekim osobama čiji broj telefona imam na svojoj SIM kartici. Tačnije, neke poruke slala sam voljno ja, a neke nevoljno moj poludeli mobilni. Nakon uvida u listing, ostvarila sam uvid i u svoj SMS inbox! Prazne poruke, prespojene poruke, MMS poruke, pa čak i ponavljanje poslednje poslate poruke... išle su na brojeve telefona mnogih, od moje najbolje drugarice do bivšeg direktora moje bivše firme. Mamma mia!!! U trenutku su mi pred očima proleteli čudni pogledi nekih ljudi koje sam sretala, a sa kojima je moj mobilni ostvario kontakt, kao i smajlići dobijeni od onih za koje sam se, tada ja, pitala nije li đavo odneo šalu! U trenutku mi je krv jurnula u lice, pokušala sam da se onesvestim i propadnem kroz zemlju, ali jedino što sam mogla je da platim račun i ostavim pomahnitali telefon na popravci. I da izvučem pouku iz ovoga – da svako, pa i telefon, nakon previše rada – prolupa.

Blogovi