Mihajlo Zarić u svom plasteniku (foto: Đorđe Đoković)
Mihajlo Zarić u svom plasteniku (foto: Đorđe Đoković)
29.06.2014, 10:38

Stogodišnja tradicija porodice Zarić

č: | fb:

Tradiciju povrtarstva porodica Zarić neguje sto godina. Njihov cilj je zdrava i kvalitetna hrana na trpezama svojih višegodišnjih kupaca. Povrće sa tri tezge na staroj zelenoj pijaci pazarnim danima se proda za dva sata. Zašto se toliko kupuje kod Zarića proverili smo na njihovom imanju u Goriću.

Plastenici porodice Zarić

Plastenici porodice Zarić (Foto: Đorđe Đoković)

Sačekao nas je domaćin Mihailo, sa svojim 77-ogodišnjim ocem Miloradom. Obojica su bila u plastenicima, jer njihov radni dan traje od pet ujutru do ponoći. Porodica Zarić se ovim poslom bavi od davnina.

- Moj deda, po kome nosim ime, bio je čuveni baštovan, tako se to tada zvalo. Njega su Nemci u odmazdi uhvatili dok je brao papriku, i streljali. Otac je preuzeo da se bavi povrćem, a onda sam i ja nastavio tradiciju. Pošto sam se najpre zaposlio u Krušiku kao mašinski tehničar, moj posao je bio samo da pomažem i to posle rada. Onda sam želeo da to malo proširim i unapredim, ali otac nije hteo da čuje za nauku i plastenike, trebalo je pet godina da prihvati. Krenulo je od semenskog krompira i kada je video razliku kako to izgleda i koliki su prinosi semenskog i onog njegovog sejanja merkantilnog krompira više nikada nije rekao nijednu reč. Prihvatio je sve što sam rekao i tako je krenulo sa prvim plastenikom, ne sluteći da ćemo sada doći do 50 plastenika – priča Mihailo Zarić, koji se ovim poslom bavi skoro 30 godina.

Otac Milorad

Otac Milorad (Foto: Đorđe Đoković)

Svi članovi porodice su angažovani u plastenicima. Uz Mihaila i njegovog oca tu je sestra Milena koja je i glavni trgovac na pijaci, supruga Miona koja se u posao uključuje nakon smene u Valjevskoj bolnici gde je zaposlena kao medicinska sestra, a koliko im je vreme u školskim i studentskim obavezama dozvoljavalo pomagali su i sinovi Predrag i Nenad. Pomažu im još komšinica i jedan prijatelj u prodaji na pijaci. Mihailo kaže da je to mukotrpan rad u kome ne sme biti greške, pa je zato i potencirao da se poslu posveti porodica jer „ako jedan plod ne valja, ako se ne obere jedan krastavac, on uništava celu biljku i plodove“.

- Plastenici su postavljeni na površini od hektar i po, ali efektivne pokrivene površine ima oko 70 ari. Nisam brojao koliko vrsta povrća smo gajili, ali akcenat uvek dajem na ono što u tom trenutku najviše mogu da prodam. Zimi su to spanać, blitva, luk, razne salate, keleraba, posle ih, uz mladi krompir, dominantno smenjuje paradajz, koji je 80 odsto zastupljen, kao i krastavac, paprika... Ranije kada sam počinjao to su bili krompir, šargarepa, cvekla, te kulture bez plastenika. Tada sam imao i svoje humusište i u to vreme sam na dan prodavao po 500 kilograma šargarepe. Količine nisam posebno sabirao, ali smo pazarnim danima prodavali i po hiljadu kilograma paradajza na tezgi za dan. To je bilo vreme kada je pijac funkcionisao na pravi način, sada više to nije tako, marketi su učinili svoje.

Sestra Milena na pijaci

Sestra Milena na pijaci (Foto: Đorđe Đoković)

Nedostaje nam kultura u ishrani

Mihailo je među prvima počeo da koristi plastenike, ali je i prvi počeo da gaji vrste povrća koje su se ranije ređe viđale na pijacama.

- Na to sam se odlučio jer sam želeo da građanima priuštim nešto najnovije, nešto što znam da je zdravo, kao što sam počeo sa brokolijem. Za tezgom sam promukao objašnjavajući narodu šta je to i kako se sprema, a ja sam o brokoliju prvo nekoliko godina čitao i tek onda rešio da krenem, pa šta bude. Od tih neobičnijih vrsta tu je i čeri paradajz, prvi sam počeo sa neobičnim reckavim salatama, imao sam razne oblike karfiola. Prodavale su se lepe količine, ali je sada to stalo. Sigurno je to zbog besparice, mada je i kultura u ishrani kod nas slabo prisutna. Nestala je i ta „stara garda“, gospođe koje su bile gurmanke znale su mnogo jela i uživale da dođu i kupe peršun, celer, koji se sada prodaju u smešnim količinama. Mlade domaćice sada retko kuvaju, deca jedu u pekarama, a u marketima se kupuje trulo povrće. Sigurno je razlog tome i današnji brz tempo života.

Ne vidim perspektivu u ovome. Mene je terao narod, želeo sam da uživaju u mojim proizvodima, a osećaj zadovoljstva je veći nego finansijska dobit.

Zarići se bore za zdravu hranu. Sve je prirodno, preparati se koriste samo u krajnjoj nuždi i to oni koji se primenjuju u organskoj proizvodnji. Interesantno je da paradajz dobijaju prirodnim oprašivanjem, što je u ranoj proizvodnji veliki rizik, ali kako su objasnili, jedino tako se dobija pun ukus i miris ploda. Mihailo Zarić je perfekcionista, kaže da mu je to po majčinoj liniji i porodici Tabić, a vrednoća na oca, pa ne čudi otkud toliko volje, snage i požrtvovanja za ovaj posao. Nikada se nije pokajao što je napustio Krušik, sve do momenta kada je zbog zdravstvenih tegoba morao da smanji angažovanje u plastenicima i kada je shvatio da bi sada mogao da ima penziju od koje bi pristojno živeo. Sve ove godine je posao širio, ne razmišljajući o tome da bi nešto moglo da ga spreči.

U dvorištu kod Zarića

U dvorištu kod Zarića (Foto: Đorđe Đoković)

Nažalost, posao neće imati ko da nastavi, zato što su sinovi, uz podršku roditelja, krenuli drugim putem.

- Sinovi se povrtarstvom neće baviti zato što to u ovoj zemlji više nije isplativo. Na ovu površinu plastenika holandski poljoprivrednik dobija 77 hiljada evra subvencija. Ulaskom u Evropu prvi stradaju poljoprivrednici, tako je bilo u Bugarskoj i Rumuniji. Bojim se da će tako biti i ovde jer je država nemoćna, ne može da ih štiti. Sinovi su završili fakultete, mlađi Nenad je završio istoriju umetnosti i u okviru studentske razmene otišao u Ameriku, a i Predrag se sprema da ide – kaže Mihailo.

To znači da još dva mlada čoveka odlaze, a dok zemlje u koje mladi idu čeznu za zdravom hranom, čini se da se u Srbiji ne ceni dovoljno. Retki su proizvođači koji su uporni poput Zarića, ali kupci koji traže kvalitet uvek će ih na pijaci prepoznati. 

Aktuelno