Zahlađenje i kiša (foto: Đorđe Đoković)
Zahlađenje i kiša (foto: Đorđe Đoković)
28.03.2015, 14:05

METEOROPATA

č: | fb:

Na sve ovo nesunce i nevreme, bio je još i petak 13-ti...

Kada me oblaci ovako pritisnu, ne razaznajem druge boje sem crne i sive. Automatski se pogurim kao da su me natovarili, povremeno se osvrćem kao da me prate i nosim kapu preko očiju i šal preko usta  kao da se od nekog krijem. Kada oblaci ovako siđu, da ni ruke od njih ne mogu uspraviti, čini mi se da je od svih poslova najpametniji – pakovanje kofera, da se privremeno odseliš tamo gde je više i plavlje, duže i bistrije... Tamo gde ptice mogu da se razmahnu a čovek da vidi ko mu ide u susret... Kada mi oblaci ovako uskrate nebo a magla zagradi zgrade i ulice, shvatim da lično nemam nikakvih čvrstih dokaza da je sunce ovde ikada bilo, sem nekih fotografija koje su, možda, krivotvorene. Kada mi oblaci ovako napune grlo i nosnice, dišem k`o posle trke i smeh mi ne pada na pamet...

Nerviraju me jutra u koja ustajem kao da nisam spavao, i koja su tmurna kao da se smrkava a ne kao da sviće. Nerviraju me prepodneva kaljavih cipela i ledenih prstiju, izlokanih puteva i raširenih kišobrana... Nerviraju me dani bez imena kojih se ni po čemu neću sećati sem po tome što su bili deo „onog meseca kada je padala kiša“... Dani napravljeni od blata i dosade, od pomrčine i mraka, od poplave i štete. Nerviraju me večeri čija su najveća dostignuća šetnje po tranzitu iz zdravstvenih razloga, ili sedenje u uglu ugaonog dela dok estradni veteran ocenjuje pevačke talente, praveći se pametan i oblizujući se, naravno. Nerviraju me noći zagledane u plafon dok nečiji pas laje istim tonalitetom i istom ritmikom, tek da zvučno upotpuni osećaj klaustrofobije i bezizlaza u koji nema ko da navrati sem straha i trepeta.

Smetaju mi ljudi koji mi se javljaju klimanjem glavom kao da im je reč zlatna, a smetaju mi i oni koji se raspričaju kao da vreme nije novac. Smetaju mi filmovi koje sam gledao jer znam šta će biti na kraju, a smetaju mi i oni koje nisam jer nemam pojma kako će se završiti, a i baš me briga. Smetaju mi nepoznati pisci sa svojim originalnim idejama i novim pristupima, a smetaju mi i klasici koje su svi pročitali a svet opet ovakav. Smeta mi nižerazredni fudbal jer izgleda kao slepa ulica iz koje moraš u dugačak rikverc  da bi ponovo mogao napred, a smeta mi i Liga Šampiona u kojoj svaki drugi istetovirani analfabeta zarađuje nedeljno pet stanova u Beogradu, kao da je izmislio lek protiv ćelavosti... Smetaju mi „gorštaci“ koje je majka rodila na -25S pa i po ovakvoj salauki idu raskopčanih košulja i smeju se na sav glas, a smetaju mi i smrknuti zimogrožljivci koji, kao ja, sede uz radijator i čekaju da se razdani, razsunča, rasplavi i razgreje. Da dođe kraj ovom kraju.

Kada, kao ovo sad, hladan vetar ulazi u rukave i u nogavice kao da sam go iz kuće izašao, kada kiša pada ukoso, za vrat, niz kičmu, pa u gaće, i kada Zemlja za tili čas postane planeta na kojoj ljudski život ne može trajati – ne volim kada me prijatelji zovu ili šalju poruke jer me mrzi da se odazivam, jer me mrzi da poručujem, jer me mrzi da prijateljujem... Ne volim kada me komšije pitaju kako sam, jer nisam dobro, a ne ide da ih lažem. Ne volim kada mi deca zauzmu fotelju iako u njoj, sa naočarima kupljenim preko sindikata, izgledam 20 godina stariji. Ne volim. A posebno ne volim sebe u ogledalu, kada noć počinje u 16,00 a reke prete pretenzijama. I to posebno one male reke, iskompleksirane, koje nikad niko ni za šta nije pitao... Ništa ne volim, kada mi oblaci padnu na lice kao perjani jastuk i tako zatvore i dah i vid.

Najzad, one nalickane novinarke-meteorolozi, Biljane, Svetlane, Lidije i Gordane, koje su iz dobrih gradsih kuća, sa dobrom dikcijom, sa dobrom platom, koje se smeju i kad grad prognoziraju (zbog čega mi posebno idu na živce), rekoše da će od sledeće nedelje na Ubu sunce ponovo zasijati kako treba. `Ajd` da u ponedeljak vidimo to sunce. Ja, ovog petka, trinaestog, nešto nisam siguran da ga je za nas i malo ostalo.

 

 

             

 

 

 

 

Blogovi